Petnaest članova Udruge umirovljenika Matice Općine Rasinja sudjelovalo je na velikoj povijesno- kulturnoj manifestaciji Renesansni festival koja se održavala od 18 – 21. kolovoza 2022. godine u Koprivnici u organizaciji Turističke zajednice Grada, kako bi pokušali brojnim posjetiteljima dočarati način života tadašnjih žitelja.

Budući da sam i ja bila članica te grupe, opisat ću kako smo osmislili naše učešće u prikazu tog vremena. Manifestacija se, kao i uvijek, održavala na koprivničkim bedemima gdje su ostaci nekadašnje protuturske utvrde. Taj veliki prostor omogućava sudjelovanje velikom broj učesnika iz zemlje i inozemstva da na svoj način prezentiraju razna umijeća, borbe, kažnjavanje nepoćudnih, zabavu i slično. Tako smo se i mi iz svog svakodnevnog života preselili u 1526. ljeto gospodnje. Naše malo imanje zvalo se „Vinski dvori“, a smjestilo se na području Subotice Podravske. Kućica nam je, naročito za lošijeg vremena, bila malo tijesna, ali smo zato imali veliku okućnicu na kojoj smo mogli obavljati mnogo različitih aktivnosti. Bili smo, naime, siromašni kmetovi i morali smo biti vrlo snalažljivi kako bismo preživjeli. Organizirali smo se na način da je svaki od članova zajednice imao svoje zadatke. Motor pokretač (ali i veliki radnik) je bila Marija Futač (podpredsjednica Udruge), dok je predsjednik Udruge Josip Smok sve budno nadgledao kako bi mu imanje bilo ugledno i omogućavalo pristojan život članovima družine. Glavna aktivnost koja nam je omogućavala da preživimo je bila uzgoj loze i voćaka te proizvodnja vina i raznih voćnih napitaka (alkoholnih, ali i nekih ljekovitih). Budući da smo bili siromašni, imali smo skromnu, jednostavno sašivenu (skoro unificiranu) odjeću od svijetlog platna, a i obuća često nije dovoljno štitila umorne noge. Okućnicu smo uvijek održavali uređenom, a potrebni alati i posuđe (zemljano, drveno i pleteno od slame) bili su raspoređeni tako da su bili lako dostupni u trenutku potrebe, ali su imali i dekorativnu ulogu. Dodatno smo oplemenili naš boravišni prostor poljskim cijećem te voćem u prikladnim posudama, a također smo napravili zavjesu od posušenih ljekovitih biljaka (oko dvadesetak), koje smo obilježili nazivima, kako u slučaju potrebe ne bi došlo do krive upotrebe. Dječica Lota, Irina i Ivano su također bili dio naše male zajednice. Iako je bavljenje njima oduzimalo vrijeme, željeli smo i njima prenijeti dio atmosfere tog vremena pa su u pratnji odraslih povremeno obilazili druge izlagače i upoznavali se s njihovim sadržajima (naročit interes su izazvale razne životinje). Proizvodnjom mošta se bavio muški dio ekipe i to dva Stjepana, Slavek i Kruno. Oni su donosili grožđe, punili i pokretali drvenu prešu, a kako nije bilo muljača za grožđe, Zdravka je nogama u drvenom bednjiču gnječila grožđe kako bi se u preši lakše ocijedio sok. Povremeno su joj pomagale Marija i Mirjana. Ženski dio zajednice rasporedio se na „ženske poslove“. Tako su jedna Štefica i Dragica kamenom na drvenom trčku tukle orahe i lješnjake i čistile ih za kolače koje su druge dvije Štefice i Višnja spremale u skrovitosti kućice. Bile su to razne fine pogačice (od sira, čvaraka, koprive), mazanice,štrukli, proste pogače i slično. Da bismo mogli teško raditi, morali smo i dobro jesti, a za spremanje energetskih obroka bio je zadužen Drago uz asistenciju slobodnih žena. No, povremeno su neki imali i zdravstvene tegobe (zbog raznih razloga), a za rješavanje tog problema brinula se Ana svojim ljekovitim čajevima od dvadesetak različitih vrsta biljaka. Kako smo bili vrijedni, povremeno smo imali i više pojedinih naših proivoda i pripravaka nego što nam je bilo potrebno pa su naše dvije Marije i Mirjana te viškove nudile brojnim posjetiteljima. Iako je vrijeme bilo prevrtljivo nije nas omelo u izvršavanju naših zadataka. I tako smo proveli ta četiri dana u nekom drugom vremenu i prostoru, u nekim drugim aktivnostima od naših svakodnevnih, oslobođeni ovovremenskih briga i problema (raznih strahova: od rata, dolazeće zime, energetke krize, klimatskih promjena i slično), a po reakcijama posjetitelja činilo nam se da se i s njima isto događalo. Pokazali su veliki interes za naše aktivnosti i to stariji, koji su se prisjetili da su se i u doba njihovog djetinjstva neki radovi obavljali na sličan način, a mlađi i naročito djeca pokazali su čuđenje, ali i zadovoljstvo što su to imali prilike vidjeti. Svoje zadovoljstvo iskazali su brojnim pohvalama i nama je to bila najljepša nagrada.

Foto :Karlo Krušelj / Za Izvršni odbor Udruge: Ana Mlinarić